Korizmena duhovna obnova za mlade

„Gospodin je pastir moj:  ni u čemu ja ne oskudijevam..“ – Ovo je citat koji me vodi kroz život jer ako je Isus moj pastir nemam se čega bojati. Tako je i s hodočašćem, mnogi ljudi kažu da je preteško hodočastiti, ali zato treba krenuti jer s Isusom možemo sve. Potaknuta ovim razmišljanjem odlučila sam krenuti u Međugorje.

Mi mladi hodočasnici uputili smo se, pod vodstvom kapelana, u Međugorje u nadi da napustimo svoje razne matrijalne sigurnosti te se okrenemo duhovnima.

Po dolasku u Međugorje, prva postaja bila je brdo “Križevac”, za kojeg smo smogli sve svoje snage i uputili se na taj „teški“ križni put. Na svakoj postaji smo kleknuli, pomolili se i spominjali se Isusove pregorke muke. U procesu uspinjanja na brdo Križevac bilo je trenutaka kad je bilo malo teško al usprkos tome uspjeli smo stići sretni, zdravi ali i blagoslovljeni. Kada smo stigli, shvatila sam da kad se to sve zbroji i nije tako teško. Jer što je loše u blatnjavim tenisicama i trenirci koje su prije bile čiste, a duša nam biva čistija nego prije? Toliko je čudesno što sve naizgled bude teško uz Boga postaje tako lako, on nam poput Šimuna Cirenca pomaže pridržavati naš križ, a ništa ne traži zauzvrat. Hvala ti Kriste!

Zatim smo se uputili prema zajednici CENACOLO gdje smo pogledali kratki filmić o osnutku te zajednice. Iz sna Duha Svetoga preko nadahnuća posvećene žene sestre Elvire rodila se u srpnju 1983. Zajednica Cenacolo kao odgovor Božje ljubavi na očajan krik mnogih mladih, umornih, razočaranih, ovisnika i neovisnika, u potrazi za radosti i pravim smislom života. Sa sestrom Elvirom surađuju dobrovoljci, posvećenici i obitelji, koji neprekidno i besplatno djeluju u službi Zajednice, toga Božjeg djela. “Glavna Kuća” Zajednice nalazi se na brežuljku Saluzza, gradića u pokrajini Cuneo (Piemonte). Od osnutka do danas otvoreno je mnogo bratovština i trenutačno ih je 56, u Italiji i diljem svijeta. Također su i dva mladića, bivši ovisnici, svjedočili o svom životu i preobraćenju. Tu smo mogli odmah uvidjeti da je Bogu sve moguće samo kad mu se u potpunosti predamo.

Nedugo zatim otišli smo do Majčinog sela. „Majčino selo“, Ustanova za predškolski odgoj i socijalnu skrb, djeluje od 1993. godine. Već tada je dr. fra. Slavko Barbarić organizirao prihvat i smještaj djece izbjeglica kao i obitelji pogođenih siromaštvom i ratom (1991.-1995.). Brigu o njima povjerio j

e Školskim sestrama franjevkama hercegovačke provincije koje i danas sudjeluju u radu i odgoju djece. „Majčino selo“ je nastalo i živi uz pomoć dobročinitelja i cijeloga svijeta, a pod vodstvom hercegovačke Franjevačke Provincije Uznesenja BDM, Mostar, ono je postalo velika obitelj koja okuplja više zajednica i udruga. Zadatak koji nam je fra. Slavko ostavio bio je njegovo osobno geslo i cilj: „Služiti životu“.

Zahvaljujući dragom Bogu, nakon Majčinog sela stigli smo i do naše najbitnije postaje- Međugorje. Tu smo imali priliku na prekrasnu ispovijed koja me posebno dotaknula i kakvu još nisam doživjela. Dakle, imali smo više redova i ja sam izabrala onu „najdužu“ jer me nešto vodilo baš tamo (sigurna sam da je tu svoje prste imao naš dragi Gospodin). Kad sam napokon stigla na red i ušla u ispovjedaonicu obuzeo me neki strah, sram i sve pomalo.

Počela sam nabrajat svoje grijehe, a svećenik me zaustavio i rekao : „Ajde sad kad si sve sad ovo izrecitirala reci mi stvarno što ti je na duši..“ Taj osjećaj kad se netko drugi zanima za ono što vas muči i što ti da još kakav savjet je neopisiv. I tu je počeo duhovni razgovor koji će mi ostat u glavi cijeli život. Nakon toga je bila sveta misa.

Na samome kraju predivnog dana uslijedilo je klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom koje je okrunilo sve ovo što smo uradili tijekom cijeloga dana. Taj neopisiv osjećaj kad znaš da pripadaš Njemu i mala žrtva koju mu daješ svojim klanjanjem nije ništa manje nego produbljivanje svoje molitve i razgovora s Njim.

Ujutro kad smo se probudili išli smo na brdo “Ukazanja” našoj dragoj Majci. Dok smo se penjali molili smo svetu krunicu zbog koje nam je ta mala žrtvica postala neprimjetna. Kada smo stigli kod naše Djevice otpjevali smo joj pjesmu i pozdravili ju molitvom. Dok sam bila tamo osjetila sam par kapljica kiše da je pala na moje lice. Bila sam uvjerena da će krenut padat kiša, no par minuta poslije iza kipa je zasjalo sunce toliko da sam osjetila da je Gospa čula naše molitve. Čudesno je stvarno to mjesto i ima stvarno puno naznaka da je sveto. Poslije tog smo išli na susret sa Gospodinom u svetoj Euharistiji, župnik župe sv. Jakova u Međugorju u svojoj propovijedi naglasio je naše vlastito preobraženje što mi je zaokružilo cijelu bit hodočašćenja – obratiti se i vjerovati. Nažalost iako sam htjela još ostati morali smo krenuti dalje prema Mostaru gdje smo vidjeli crkvu s najvećim tornjem u Hrvata i posjetili “Stari most”. U tom mjestu zbog podj

eljenosti i mržnje između nas kršćana i muslimana naučili smo da treba poštovati sve ljude bez obzira koje su vjeroispovijesti jer u protivnom nastaje podjeljenost, mržnja, nepoštivanje, a samim time i udaljavanje od Boga.

Kad smo stigli u Široki brijeg već smo svi bili pomalo umorni ali taj samostan nije nas mogao ostaviti ravnodušnima, ne zbog izgleda nego zbog povijesti koju nosi sa sobom ta crkva. Misao na to da su franjevci, koji su skoro pa svi bili doktori znanosti, u jedan dan bili pobijeni, ostavila nas je zatečenima. Ta misao probudila je u nama veliko sažaljenje u srcu pa smo se pomolili za njihove duše. Zadnja naša postaja bila je Imotski gdje smo posjetili crveno i modro jezero. Kad sam vidjela ta dva jezera mogla sam odmah shvatit da nešto tako čudesno, spektakularno može samo Bog stvoriti, a mi gledajući tu prirodu možemo vidjet koliko je on savršen!

Kad sam se vratila u Zagreb osjetila sam svoju promjenu i veću povezanost s Bogom prvenstveno jer sam više razgovarala s Bogom, a naša draga Gospa mi je potvrdila da je ovo hodočašće kroz koje smo se molili kao nikad do sad uistinu imalo smisla te da nastavak izgradnje u molitvi tek slijedi.

Petra Konta