Riječ dana – 26.3.2020.

Čitanje:

Izl 32, 7-14

U one dane: Gospodin progovori Mojsiju: »Požuri se dolje! Narod tvoj, koji si izveo iz zemlje egipatske, pošao je naopako. Brzo su zašli s puta koji sam im odredio. Napravili su sebi tele od rastopljene kovine, preda nj pali ničice, žrtve mu prinijeli uz poklike: ‘Ovo je bog tvoj, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske!’ Dobro vidim — reče dalje Gospodin Mojsiju — da je ovaj narod tvrde šije. Pusti sada neka se gnjev moj na njih raspali da ih istrijebim, a od tebe ću učiniti velik narod.«

Mojsije se pak zauze pred licem Gospodina, Boga svoga: »Gospodine! Čemu da gnjevom plamtiš na svoj narod koji si izveo iz zemlje egipatske silom velikom i rukom jakom! Zašto bi Egipćani morali reći: ‘U zloj ih je namjeri izveo da ih smakne u brdinama i izbriše s lica zemlje!’ Smiri svoj gnjev i ljutinu; odustani od zla svome narodu! Sjeti se Abrahama, Izaka, i Izraela, slugu svojih, kojima si se samim sobom zakleo i obećao im: ‘Razmnožit ću vaše potomstvo kao zvijezde na nebu i svu zemlju ovu što sam obećao dat ću vašem potomstvu, i baštinit će je dovijeka!’«

I ražali se Gospodin pa ne učini zlo kojim se bijaše zaprijetio svome narodu.

„Sad bi stvarno bilo dosta!“

„Više ne mogu! Zapravo ne, više mi se ne da!“

„Neću! Odustajem!“

„Dižem ruke od tebe! Dosta je bilo!“

Poznata situacija. Ono kada nam „živci popucaju“. Ono kada nemamo volje pokušati sve još jednom iznova. Ono kada se čini kako su naši unutarnji resursi posvema iscrpljeni.

Što tada?

Prvi je korak: sjetiti se koliko je već unutarnjih resursa (energije, rada, truda) uloženo. Čisto „ekonomski“, ne isplati se sada odustati! A još i k tomu, zašto bi dopustili da drugi likuju nad nama kada vide da smo odustali?

Na taj se način, čini mi se, Mojsije pokušava zauzeti kod Boga za narod. To prvo čini: čisto „ekonomski“ ne isplati se Gospodinu napustiti narod sada – tà već je uložio napor da ga izvede iz Egipta, zašto ga sada ostaviti? A još i k tomu, tako bi Egipćani pobijedili, likovali nad njima.

Međutim, pravi se Mojsijev proboj do Gospodnjega srca postiže jednim drugim prisjećanjem: „Sjeti se Abrahama, Izaka i Izraela, slugu svojih!“ Vraća Gospodina na ono što je sâm obećao. A to što je obećao je dobro. Sveti je to savez Gospodina s njegovim narodom.

Sestre i braćo,

 razne nas životne stvarnosti znaju dovesti do gubitka strpljenja. Tada bismo najradije odustali. Možda se u danoj situaciji radi o nekome drugome, o npr. našem sinu ili kćeri („Konačno mi se činilo da smo ga doveli na pravi put, kad ono opet… Više jednostavno nemam strpljenja!“) ili o nekom našem dobrom prijatelju („Toliko sam joj puta oprostio, ali sada bi stvarno bilo dosta!“).

Nekad dolazi i do pomanjkanja strpljenja sa samim sobom i najradije bismo od sebe odustali. Ne možemo si oprostiti da određenu pogrešku činimo opetovano. Dosta nam je.

Naposljetku, zna nam ponestati strpljenja i sa sâmim Gospodinom, čiji postupci u nama ponekad izazivaju iritaciju, frustraciju, nerazumijevanje. „Ima li smisla uopće nastaviti se moliti takvom Bogu!?!“

Sjeti se!

Sjeti se da ti je tvoje dijete blagoslov.

Sjeti se da su prijateljstva dragocjena.

Sjeti se da si Božje ljubljeno dijete.

Sjeti se da Gospodin…  (ima neobičan smisao za humor)

Ono čega se imamo sjetiti uvijek je nešto dobro, neka sveta i neokrnjena „jezgra“ – savez, prijateljstvo, ljubav – koja ima biti sačuvana! Radi nje, odlučujemo ne odustati!

Ima li netko od koga sam nedavno „digao ruke“ – netko iz moje obitelji, netko od mojih prijatelja – od koga sam odustao?

Jesam li možda odustao od samoga sebe?

Sjeti se!

Postoji li netko koga znam da je na rubu snaga i da bi mogao iz ruku ispustiti nekoga dragocjenog? Mogu li toj osobi reći:

„Sjeti se!“?

Marko, ž. vikar