Riječ dana – 27.3.2020.

Čitanje:

Mudr 2, 1a.12-22

Krivo misle bezbožnici i ovako mudruju: »Kratkovjek je i tužan život naš, i nema lijeka kad čovjeku dođe kraj. Postavimo zasjedu pravedniku, jer nam smeta, i protivi se našem ponašanju, predbacuje nam prijestupe protiv Zakona i spočitava kako izdadosmo odgoj svoj. On se hvasta posjedom spoznaje o Bogu i naziva se sinom Gospodnjim. On je ukor utjelovljeni našim mislima, mučno nam je i pogledati ga. Život njegov nije kao u ostalih i njegovo je ponašanje nastrano. Smatra nas patvorinom i uklanja se od putova naših kao od nečisti. On svršetak pravednika proglašava sretnim, i hvali se da mu je Bog otac. Pogledajmo jesu li istinite riječi njegove, istražimo kakav će biti njegov svršetak. Jer ako je pravednik Božji sin, On će se za nj zauzeti, i izbavit će ga iz ruku neprijateljskih. Zato ga iskušajmo porugom i mukom, da upoznamo blagost njegovu, i da prosudimo strpljivost njegovu. Osudimo ga na smrt sramotnu, jer će mu, kako veli, doći izbavljenje.«

Tako oni misle, ali se varaju, jer ih zloća njihova zasljepljuje. Oni ne znaju tajna Božjih, ne očekuju nagradu za svetost, ne vjeruju u naknadu besprijekornim dušama.

Što želim vidjeti? Znam li uopće? Što me zasljepljuje?

Tko mi pri tom mom gledanju smeta? Tko mi ide na živce? Koga mi je mučno i pogledati? Zašto?

Znam li osobu koja je prošla kroz mnoge nedaće, bila izudarana mnogočime, izgrebana mnogim trnjem, a nije zbog toga „ohrapavila“ ili se stvrdnula, nego je ostala blaga i mila? Strpljiva.

[Nemoj mi tu sad reć’ ISUS, nego znaš sigurno iz svog života primjer takve osobe!]

Mogu li prihvatiti da Božji put za mene vodi i preko patnji?

Bog za mene ne priželjkuje nikakve patnje. Pa ipak, „kroz mnoge nam je nevolje ući u Kraljevstvo Božje“ (Dj 14,22b).

Smije li tako biti? Dopuštam li?

Marko, ž. vikar