Duhovni impulsi u došašću 2020. – 17. impuls
17. impuls: Ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se
Sada se putevi Boga-hodočasnika i zvjezdoznanaca-hodočasnikâ ukrštavaju: oni jedni druge pronalaze ne u palači, već u jednoj puno skromnijoj nastambi.
Slika prikazuje taj susret.
Gledam hodočasnike. Uzimam dovoljno vremena.
Što vidim, što mi „upada u oči“? Što mi spontano progovara?
Gdje nalazim (osjećam) otpor?
Dopuštam slici da djeluje na mene, da mi progovori.
Svaki od trojice kraljeva svoj je hodočasnički put doživio na svoj način. Stoga se pred novorođenim djetetom ova trojica postavljaju na različite načine. Prema tradicionalnoj ikonografiji, tri kralja predstavljaju tri različite životne dobi: mladost, zrelu dob i starost. Na našoj slici može se lijepo uočiti jedna silazna linija koja ide od najmlađeg kralja (na slici skroz desno), preko onoga srednje dobi, sve do najstarijeg od trojice kraljeva (onaj uz Isusa). Kroz tu padajuću liniju govori nam slikar o putu vjere, o njezinom rastu, njezinom produbljivanju. Pa promotrimo!
Najprije, najmlađi od trojice: on je pod dojmom svoje moći i sjaja – u svojoj je punoj snazi! Kako bi pozdravio novorođenog kralja, on podiže s glave svoj šešir. Svoj mač (znak svoje moći) međutim on ne odlaže – on je i dalje o njegovom povezu. Okrenut je djetetu samo napola – gleda na njega, ali mogao bi gledati i na drugu stranu. Možda se pita: je li to taj, zbog kojega sam poduzeo ovaj dugački, naporni put? Pa ipak, njegova pozornost jest usmjerena na dijete, jer ne primjećuje da mu paž (sluga) pokušava dati dar u ruku. Usmjeren je na dijete. Na djetetu počiva njegov pogled. Ondje pronalazi svoje mjesto.
Potom, kralj sredovječne dobi: on je svoj šešir skinuo, ali ga nije odložio – drži ga među rukama. Mača nema. On savija svoje koljeno, ali još nije sasvim kleknuo. Još je spram djeteta na određenoj distanci. Pa ipak, u potpunosti je prema njemu usmjeren – njemu je okrenut. Usmjeren je na dijete. Na djetetu počiva njegov pogled. Ondje pronalazi svoje mjesto.
I naposljetku, tu je i najstariji od tri kralja: on je svoj šešir (svoju krunu) odložio sa strane – ne treba ga više! – te su njegove ruke slobodne. Nježno njima prima dijete. Sasvim mu je blizu. Pobožno pred njim kleči. Ne obazire se na sebe. Sav je usmjeren na dijete. Očigledno je našao ono što je tražio. Može se pred malenim djetetom i sâm učiniti malenim, a da ipak ne izgubi na svojoj veličini (dostojanstvu). Došao je do zrelosti – do stava štovanja i predanja. Potpunoma je usmjeren na dijete. Na djetetu počiva njegov pogled. Ondje pronalazi svoje mjesto.
Gdje je moje mjesto na slici? Kada bih „doslikao“ sebe na ovoj slici, gdje bih stajao? Bih li imao potrebu naslikati neko „idealno ja“ ili bih se pokušao naslikati realno, takav kakav jesam – pred sobom i pred Bogom? Nije potrebno ništa hiniti – tà svako držanje pred ovim djetetom nalazi svoje mjesto (vidjeli smo to na primjeru tri kralja). Možda nisam uvijek isti – možda sam ponekad više jedan, ponekad više drugi kralj. Samo će u otvorenosti moja vjera moći rasti. Zreli plod nosi sa sobom i bujni cvat, a u njega je uključeno sve: i svi pretrpljeni gubici, sva nenadana otkrića, sve moje odluke. Zrela vjera daruje pravu radost – ona je poput zrelog, ukusnog ploda (voća) što ga čovjek može zagristi.
Pokušavam sada, kao da sam naslikan na ovoj slici, ući u razgovor s ovim božanskim djetetom. A za svoj rast u vjeri smijem ovom djetetu izravno postaviti i koje pitanje.
Marko, kapelan
