Misa zadušnica za don Živka Kustića
Točno 30 dana nakon smrti don Živka Kustića,
u ponedjeljak 18. kolovoza, u zagrebačkoj crkvi Sv. Josipa na Trešnjevci služena je misa zadušnica kojom je rimokatoličkim obredom izražena zahvalnost na daru svećeništva i života toga velikog čovjeka, koji je kao grkokatolički svećenik i dugogodišnji urednik Glasa Koncila ostavio trag u crkvenoj i društvenoj stvarnosti.
Uz zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića i 12 svećenika misa zadušnica bila je i zahvalnica za plodove koje je Kustić ostavio predanim radom i nastojanjima, posebice u katoličkom novinarstvu, objavljeno je na portalu Glasa Koncila. U crkvi Sv. Josipa, u kojoj je služio mise, uz obitelj, rodbinu i zaposlenike Glasa Koncila, u molitvenom zajedništvu okupili su se i brojni vjernici koji ga se još uvijek prisjećaju i ne zaboravljaju ga.
“Danas, kada gledamo s vremenske distance na razdoblje od pola stoljeća iza nas, možemo slobodno reći da bi ono bez zauzeta djelovanja vlč. Živka Kustića bilo siromašnije i na crkvenom i na nacionalnom planu. Ali Bog je onaj koji vodi i Bog je onaj koji obdaruje pojedinca s darovima i onda ga vodi onako kako to Bog usmjerava, poštujući ljudsku slobodu. Mi upravo danas vidimo kako je vlč. Živka Bog vodio; nije mu bilo lako, ali ga je darovao Crkvi i našem narodu u određenom vremenu. Zahvaljujemo za sve ono što je on napravio svojim plodnim radom, želimo da ono što je posijao mi slijedimo i od toga danas živimo te da to nastavimo”, kazao je kardinal Bozanić na početku euharistije, u kojoj je izrečena zahvalnost, ali i pred sve stavljen poticaj da u vlastitom životu ostvaruju ono što Bog od svakoga očekuje.
Propovijedao je mons. Ivan Miklenić, a kardinal Bozanić na kraju mise rekao je: “Don Živko puno je pisao o narodu i narodu Božjem. Bit će interesantno to proučavati. Mi svi osjećamo i večeras da imamo nešto zajedničko: ono što je posijano sada je zajedničko, naš život pripada tomu narodnom spomenu i sjećanju, koje narod nosi, od kojega živi. To je osjećaj pripadnosti, osjećaj zajedničke povijesti, osjećaj zajedništva – u Crkvi i u narodnom biću. Dok smo obnavljali večeras spomen učinimo da to živi, jer time smo i mi nastanjeni. To je dio našeg identiteta i to je ono što nas zajedno i drži: spomen, baština, ono što je posijano, ono što je zasađeno, ono što raste zajedno želimo čuvati i njegovati.” (IKA)
