Riječ dana – 14.4.2020.

Evanđelje:

Iv 20 , 11-18

U ono vrijeme: Marija je stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo — jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni: »Ženo, što plačeš?« Odgovori im: »Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.« Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus.

Kaže joj Isus: »Ženo, što plačeš? Koga tražiš?« Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti.« Kaže joj Isus: »Marijo!« Ona se okrene te će mu hebrejski: »Rabbuni!« — što znači: »Učitelju!« Kaže joj Isus: »Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.«

Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: »Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao.«

Kaže joj Isus: »Ženo, što plačeš? Koga tražiš?«

Ona se okrene te će mu hebrejski: »Rabbuni!« — što znači: »Učitelju!«

Kaže joj Isus: »Ne zadržavaj se sa mnom (…) nego idi mojoj braći(…)«

Hm, podsjeća li nas ova epizoda ne neku iz istoga evanđelja? Možda na ovu?

Sutradan opet stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: »Evo Jaganjca Božjega!« Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: »Što tražite?« Oni mu rekoše: »Rabbi« – što znači: »Učitelju – gdje stanuješ?« Reče im: »Dođite i vidjet ćete.« Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. (Iv 1, 35-39)

Prvo pitanje koje Isus postavlja u Evanđelju po Ivanu jest: Koga tražite?

Sugovornici mu se obraćaju kao učitelju (Rabbi, Rabbuni).

On ih upućuje što trebaju napraviti.

I u ovom posljednjem sada uočavamo razliku: ako je na početku Evanđelja po Ivanu traženje Isusa išlo za tim da se ostane s njim, da ga se upozna, da se vidi „gdje stanuje“, sada, kako bismo ostali s Isusom, potrebno je znati ga pustiti: „Ne zadržavaj se sa mnom (…) nego idi mojoj braći.“

Hmmm, zanimljivo.

Često se u našu pobožnost uvukla sintagma „biti s Isusom“, „biti u Njegovoj prisutnosti“; ne želimo da se Gospodin udalji od nas ili, ne daj Bože, mi od njega. Stoga nam teško pada kad ne možemo biti pred Presvetim (kao ovih dana…), na euharistijskim slavljima (kao ovih dana…), kad ne osjećamo njegovu prisutnost.

A u uskrsno jutro Isus svojima govori da se neće više s njima zadržavati! Evo ovdje Mariju Magdalenu tjera od sebe! Ne dotiči me! Idi! Kako li je to uočljivo i na današnjoj slici – pogledajte kako Isus izmiče nogu što ju Marija želi dotaknuti!

Što to znači da nas Isus tjera od sebe sada?

Što znači to njegovo da se neće sad zadržavati s nama? Baš sada, ovih dana, kad su i korona, i potres, evo danas i kiša i vjetar i hladno i sve, a on će: ne zadržavaj me, idi (od mene…), …

Naznaka da to nije nešto što bi nas trebalo uvrijediti ili bismo zbog toga trebali biti tužni jest to da učenici čujuupute Uskrsloga i izvršavaju ih ne ljuteći se – dapače, zna stajati, kao jučer, na tim mjestima, da s velikom radošću hrle onima kojima su poslani!

Gospodin Isus, Raspeti, a kojeg sada kroz ova evanđelja ukazanjâ tijekom uskrsne osmine imamo prilike upoznati i kao Živoga, po tim sâmim iskustvima postaje nam i Odsutni!

Uskrsna vjera (a neka druga, ne-uskrsna, barem za kršćane, zapravo i ne postoji koliko je meni poznato!) ne živi od toga da Isusa, Raspetog i Živog, sada zadrži za sebe, da uvijek bude u „Njegovoj Prisutnosti“, nego ga mu dopusti da bude Odsutni! Događa se jedna eksplozija – ta vjera je poput dinamita! – i ona sada onu ili onoga koji je uzvjerovao tjera (goni, sili, nuka) da ide! I javlja! Naviješta!

         Marija koja je na početku današnjeg evanđelja sjedila i plakala (nema mi Isusa… ne mogu pred Svetohranište, ne mogu na misu, nema mi ….) sada, na kraju evanđelja, predstavlja nam se kao ona Marija kakvu znamo da zapravo jest: hrabra, punokrvna i zrela žena vjere koja ide i naviješta. Apostola!

Marko, ž. vikar