Riječ dana – 15.4.2020.
Evanđelje:
Lk 24 , 13-35
Onog istog dana — prvog u tjednu — dvojica Isusovih učenika putovala u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga — bijaše uskraćeno njihovim očima.
On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?«
A on će: »Što to?« Odgovoriše mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok — silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da u im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.«
A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?«
Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.
Uto se približiše selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima.
Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju.
Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?«
U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!«
Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.
U odnos s Gospodinom dolazimo na razne načine.
Najvjerojatnije nam kao prvi način na um pada molitva. Postoje razne vrste molitve: najljepša molitva – euharistija. Najvažnija (barem tako sv. Ignacije) – ona na kraju dana gdje prolazim zajedno s Gospodinom proživljeni dan od jutra do večeri i govorim mu na čemu mu sve zahvaljujem, gledam i pohranjujem u sebi sve one trenutke toga dana gdje sam odgovorio na Božje poticaje i zahvaljujem mu što mi je dao milost da mu se odazovem; gledam i one trenutke gdje nisam odgovorio na njegove poticaje, molim za oprost i odlučujem idući puta otvoriti se Gospodnjoj milosti. Razni su drugi oblici molitve: razmatranje Svetog pisma, krunica, kontemplativna molitva, itd.
Gospodina upoznajem i čitajući Sveto pismo, učeći o vjeri kroz osobni studij.
Gospodina prepoznajem i u bližnjima, pogotovo onim siromašnima s kojima se Isus poistovjećuje.
Ovaj nas zadnji oblik ovdje zanima: premećem sada po svojim sjećanjima i gledam gdje sam to ušao u neki razgovor, diskusiju, raspravu s prijateljem i gdje nam se, dok smo se tako zaputili na razgovorno putovanje, pridružio Isus: I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ta iskustva znaju biti neobična: kao sudionici u raspravi ni se „skontamo“ da nam se Isus putem pridružio, da je naša rasprava postala puno više od neke izmjene ideja, debatiranja, intelektualnih doskočica! Preobrazila se ona u sakrament – mjesto susreta s Gospodinom! Iako to ne shvatimo odmah, na kraju jedne takve rasprave, i mi možemo reći: Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio? Primjećujemo sada da u onome što smo mislili da je naša rasprava nismo bili isključivi sudionici, već da je ona postala događaj susreta – sakrament – sa živim Gospodinom!
Jeste li imali kada takvo iskustvo?
Marko, ž. vikar
