Riječ dana – 27.4.2020.
Čitanje:
Dj 6, 8-15
U one dane: Stjepan je pun milosti i snage činio velika čudesa i znamenja u narodu: Nato se digoše neki iz takozvane sinagoge Slobodnjaka, Cirenaca, Aleksandrinaca te onih iz Cilicije i Azije pa počeše raspravljati sa Stjepanom, ali nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio.
Onda podmetnuše neke ljude koji rekoše: »Čuli smo ga govoriti pogrdne riječi protiv Mojsija i Boga.« Podjare i narod, starješine i pismoznance pa priđu, zgrabe ga i odvuku u Vijeće. Ondje namjestiše lažne svjedoke koji rekoše: »Onaj čovjek neprestance govori protiv svetog Mjesta i Zakona. Čuli smo ga doista govoriti: ‘Isus Nazarećanin razvalit će ovo Mjesto i izmijeniti običaje koje nam predade Mojsije.’« A svi koji su sjedili u vijeću upriješe pogled u Stjepana te opaziše — lice mu kao u anđela.
Kada netko smiono djeluje, to pobuđuje interes. Stvara se napetost. Dolazi i do osporavanja. Ono se može manifestirati u obliku kritike, debate, rasprave. Rasprava se pak i sâma nalazi u napetosti i treba tu istu napetost moći i izdržati. Ponekad se događa da druga strana argumentima prve „ne može odoljeti“, ali ih, makar oni i bili uvjerljivi, ne može ili ne želi prihvatiti (ili barem cjelokupno mišljenje prve strane kao takvo tolerirati), te dolazi do prsnuća – manifestacije verbalnog, psihičkog ili fizičkog nasilja. Ono zna biti podrivano smicalicama, lažnim svjedočenjima, optužbama. Što tada treba (ili uopće još može) ona smiona osoba reći?
Možda ništa, ali/jer tada već njezino „lice kao u anđela“ postaje argument koji govori za sebe.
Nemojmo tu sad pred očima imati barokizirani likovni prikaz anđeoskog lica (debeljuškasti dečkići s krilima)! Radije prizovimo u pamet ono što pojava anđela sa sobom u Bibliji redovito donosi i predstavlja: Božji „glas“ koji u slušateljima prvotno pobuđuje nemir i strah, a iza koje reakcije anđeo odgovara ohrabrujućom porukom: „Ne boj(te) se!“
Marko, ž. vikar
