Riječ dana – 6.4.2020.
Evanđelje:
Iv 12 , 1-11
Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju gdje bijaše Lazar koga je Isus uskrisio od mrtvih. Ondje mu prirediše večeru. Marta posluživaše, a Lazar bijaše jedan od njegovih sustolnika. Tada Marija uzme libru prave dragocjene narodne pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti.
Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati: »Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima?« To ne reče zbog toga što mu bijaše do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo. Nato Isus odvrati: »Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa! Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek!«
Silno mnoštvo Židova dozna da je Isus ondje pa se okupi, ne samo zbog Isusa već i zato da vide Lazara kojega on bijaše uskrisio od mrtvih. A glavari svećenički odlučiše i Lazara ubiti jer su zbog njega mnogi Židovi odlazili i vjerovali u Isusa.
Sjećate se kako smo kod epizode o uskrišenju Lazara imali čitati o Marti, o njezinoj apostolskoj ispovijesti vjere, o snazi te vjere, o njezinoj marljivosti i poletu, a čime nam je bilo uskraćena često puta ponavljana vizija Marte koja bi bila Mariji podređena?
I dalje držim da je taj komentar teologinje Elisabeth Moltmann-Wendell izvrstan.
A da ne ostanemo „dužni“ obzirom na Martinu sestru Mariju, evo sada epizode u 12. poglavlju Ivanova evanđelja gdje ona igra glavnu ulogu, gdje razvija svoje unutrašnje potencijale i stavlja ih na vidjelo.
Marko, ž. vikar
Ovoga puta Marta vidljivo stoji u pozadini. Objed je. Marta služi, a Marija je glavni lik. Ona opet ne pomaže, ali ono što čini, proizlazi iz njezine najdublje osobnosti.
Uzima bočicu najskupljega mirisa i izlijeva ga Isusu po nogama dok on na jastucima leži do stola. Nije jaka u govoru, a to što čini nijemo ali sigurna u sebe, djeluje spontano – u cijeloj kući zamiriše. Miris njezina djelovanja nameće se svima. Ovaj put nije ju potaknula Marta, što je ionako uvijek bilo bezuspješno! U ovom trenutku ona je potpuno ono što jest, a time nadrasta i samu sebe. Sve ono početno čime je dotad običavala izraziti svoju nespretnu ljubav prema Isusu, svoje poštovanje, nagnuće i nježnost – u suzama, traženju njegove blizine i oslanjanja na njega, nespretna šutnja – sve je to sad isteklo s mirisnim uljem kojim je osvježila prašnjave i umorne noge svoga prijatelja. I to nije sve – svojom kosom briše prašinu i ulje s nogu i suši ih. To je bila najniža služba robova – gospodar je običavao za stolom svoje prljave ruke obrisati na kosi roba.
Marta time izvršava tu – mnogim današnjim ženama neshvatljivu – robovsku službu. Ono što ne bi učinio nijedan muškarac, što bi se jedva moglo i za Martu pomisliti, čini ona! Samoponiženje? Samoonečišćenje? Ali što ona čini, čini iz vlastitoga poriva, iz svoje osobnosti. To je ono čega se ona dosjetila, to je njezin način izražavanja ljubavi. To je njezina „revolucija“.
Ovoga puta nije joj njezina sestra rekla što treba raditi. Vjerojatno je i Marta zanijemila skamenjena od tolike njezine samostalnosti. Marija je izašla iz geta svoje zbunjenosti, zastrašenosti, predrasuda. Ona izlazi iz sjene, posve je ono što jest – nespretna, mila, nesamostalna, nježna, zakočena, a opet ipak spontana.
[…]
Ivanova zgoda o Mariji zgoda je o ženi koja postaje ono što jest. U izvješću o Lazaru ona još ostaje u mnoštvu, ne izdvaja se iz njega i ne čuje Isusov glas, dakle, ne pripada među njegove, još je nije osvojio i još se nije osamostalila (usp. Iv 10,3 i sl.).
Ali, tada ona otkriva kako se može uključiti, kako može pokazati svoju vjeru, svoju ljubav. Ako je Marta osjećala uskrsnu stvarnost, onda Marija doživljava blizinu Isusove smrti, opasnost i strah koji i sama doživljava u mnogim svojim malim bojažljivostima. U Isusovoj je povijesti nešto od njezine povijesti. To je čini slobodnom, bezbrižnom i sposobnom da djeluje. Još nije govorljiva. Još djeluje umilno i prilagodljivo. Ali, postala je ona sama, čini nešto što još nitko nije učinio, čak ni žustra Marta. Time izaziva sukobe, i to s jednim muškarcem, što se od nje ne bi očekivalo da će se usuditi. Više ne stoji u Martinoj sjeni, ali ni pod njezinom zaštitom. Živi u neovisnosti kakvu nikad prije nije upoznala, koju je iskusila tek po Isusu. Jedna se žena oslobađa od načina ponašanja koji su joj urođeni i na koje se priviknula. Ona sad uči biti ona sama, ili kako se izrazio Meister Eckart, ona uči živjeti.
Marija, potajni san muškaraca, u sebi nosi dinamit – revolucionarnu snagu ljubavi koju uvijek iznova želimo svesti na malu, skromnu ljubav žene, da tako onaj proračunati svijet ostane neuznemiravan. Marija ima vlastito lice, lice mnogih žena. Ali ona počinje vlastitu povijest koju se ne može ni s čim usporediti. Osim možda s povijesti žena koje otkrivaju da evanđelje ne suzbija njihovu individualnost, nego je razvija i da avantura znači biti to što jesi.
(Elisabeth Moltmann-Wendell, Postati svoj čovjek. Žene oko Isusa, Ex libris, Rijeka, 2017., str. 65-67)
