SHKM Vukovar 2017.
U subotu, 29.4.2017. oko 11 sati skupina od pedesetak mladih župe sv. Josipa krenula je na Susret hrvatske katoličke mladeži koji se ove godine održavao u Vukovaru. Nažalost, kapelan Josip Mudronja nije mogao poći s nama, no, skupini nije nedostajalo posvećenih duša jer su mladi velikodušno prigrlili četiri redovnice Kćeri Milosrđa koje su atmosferu podizale molitvom, pjesmama, pošalicama i nagradnim igrama.Prva postaja Susreta bilo je mjesto pored Đakova, Ivanovci Gorjanski, gdje su mladi dočekani toplom dobrodošlicom i finim ručkom u mjesnom lovačkom domu, koji im je ujedno poslužio i kao prenoćište. Mještani su u svoje obiteljske domove primili još dvije grupe mladih, jednu iz Siska, a drugu iz Splita. Sve tri grupe sastale su se oko 18 sati u crkvi Kraljice Svete Krunice. Tamo je i službeno započeo program Susreta koji je predvodio župnik Mihael Mađarević, a obuhvatio je međusobno upoznavanje gostujućih župa i župe domaćina kroz prezentacije te kviz znanja o Đakovu, Vukovaru i Slavoniji. Upoznavanje i druženje ispunilo se zajedničkim posvećenjem Kristu u klanjanju nakon čega su se svi zaputili na večernji program uz tamburaše i razne slavonske delicije.
U nedjelju u 7 sati ujutro, domaćini i gosti zajedno su krenuli prema Vukovaru gdje smo stigli dosta prije početka mise, pa je to bila prigoda za upoznavanje grada i njegovih znamenitosti bez pretjerane gužve. No, uskoro su ulice bile prepravljene silinom mladenačkog duha, raznih boja, transparenata, pjesama na usnama ili pak ritma u nogama. U 11 sati započelo je ono najvažnije – zajedničko misno slavlje. Meni su se urezale ove rečenice propovijedi i nagovora – ništa ovo nije moguće bez Uskrsnuća, da to Isus nije učinio nitko se ne bi ovako okupljao niti imao ikakvo opravdanje ili kakav bolji argument. Ne bih stajala među tisućama mladih na toj jednoj točci u vremenu i prostoru, ne bi uopće ni bilo ove prigode i događaja da Isus nije uskrsnuo. Trebamo si to posvijestiti jer je i sam Vukovar znak tog Uskrsnuća.
Dopustite sada da autorica malo otvori svoje srce… tražila sam milost, onaj neki poseban doticaj koji te obori u svoj toj silini predivne nade. Pričajući svoje dojmove onima koji nisu bili, svaki od njih odvratio mi je istom rečenicom – srce nam se punilo, suze su nam išle kao i nadbiskupu Đuri Hraniću gledajući vas preko TV-a jer smo vidjeli nadu, da ovaj narod ne izumire, da se budi svijetlo koje je teško opisati.
Poslije mise, mnogi su se uputili prema memorijalnom groblju na Ovčari, a neki su ostali u gradu prisustvujući raznim programima i glumačkim predstavama.
Kasnije, pričajući pomalo sa svima njima primijetila sam jedno, a to je da je svatko od njih na različite načine doživio svjedočanstvo vjere i Vukovara i samim time istina o Vukovaru nikad neće umrijeti. Sva ona događanja nakon Uskrsnuća prepričana su tako što je Isus prvo sakupio učenike oko sebe, a potom ih je poslao u svijet da svjedoče ono što su doživjeli. Mislim da je to ono što je nadbiskup Hranić želio reći.
Da, tražila sam milost no, bivajući dio ove priča isprva nisam iskusila da je sve u vezi tog susreta mladih u Vukovaru bila milost. Ipak, uslišana mi je želja i bila sam oborena ni više ni manje nego na Ovčari. Većina mladih ostala je kod muzeja Ovčare no, mi smo se uputili do kraja groblja gdje smo bili obogaćeni šokantnim svjedočanstvom preživjela branitelja. Duh mi je želio da samo savijem koljena i mislim da sam tada izrekla jedan od najljepših Očenaša nakon dugo vremena, za sve nas i one koji su nam utrli ovaj put. Ubrala sam tri tratinčice u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i stavila na spomenik… Nije nedostajalo svjedočanstava niti u autobusu na putu prema Zagrebu, gdje su neki od članova s vozačem pričali o čudesima i vlastitom odnosu sa živim Kristom.
Zahvaljujući zaštiti sv. Josipa i našem vozaču zajednica je unatoč nemalim problemima na vrijeme krenula doma i sretno se vratila, čime je vozač zaslužio posebnu obradu pjesme “On je vladar svih vladara”, pjesme koja je nehotice postala prepoznatljiv znak cijelog putovanja, uz Aleluju sestara Kćeri Milosrđa.
Za kraj ostaje samo da se svatko preispita što je ponio kući s tog susreta. Ja nosim to da se u meni na posve nov način produbilo ono poznato: hoću li promjenu u svojoj sredini, hoću li sklad, mir i ljubav, hoću li poštovanje i razumijevanje, hoću li slobodu, poštenje… onda to isto prvo moram biti i ja sama, neumorni borac svjedočanstva!
U nedjelju u 7 sati ujutro, domaćini i gosti zajedno su krenuli prema Vukovaru gdje smo stigli dosta prije početka mise, pa je to bila prigoda za upoznavanje grada i njegovih znamenitosti bez pretjerane gužve. No, uskoro su ulice bile prepravljene silinom mladenačkog duha, raznih boja, transparenata, pjesama na usnama ili pak ritma u nogama. U 11 sati započelo je ono najvažnije – zajedničko misno slavlje. Meni su se urezale ove rečenice propovijedi i nagovora – ništa ovo nije moguće bez Uskrsnuća, da to Isus nije učinio nitko se ne bi ovako okupljao niti imao ikakvo opravdanje ili kakav bolji argument. Ne bih stajala među tisućama mladih na toj jednoj točci u vremenu i prostoru, ne bi uopće ni bilo ove prigode i događaja da Isus nije uskrsnuo. Trebamo si to posvijestiti jer je i sam Vukovar znak tog Uskrsnuća.
Dopustite sada da autorica malo otvori svoje srce… tražila sam milost, onaj neki poseban doticaj koji te obori u svoj toj silini predivne nade. Pričajući svoje dojmove onima koji nisu bili, svaki od njih odvratio mi je istom rečenicom – srce nam se punilo, suze su nam išle kao i nadbiskupu Đuri Hraniću gledajući vas preko TV-a jer smo vidjeli nadu, da ovaj narod ne izumire, da se budi svijetlo koje je teško opisati.
Poslije mise, mnogi su se uputili prema memorijalnom groblju na Ovčari, a neki su ostali u gradu prisustvujući raznim programima i glumačkim predstavama.
Kasnije, pričajući pomalo sa svima njima primijetila sam jedno, a to je da je svatko od njih na različite načine doživio svjedočanstvo vjere i Vukovara i samim time istina o Vukovaru nikad neće umrijeti. Sva ona događanja nakon Uskrsnuća prepričana su tako što je Isus prvo sakupio učenike oko sebe, a potom ih je poslao u svijet da svjedoče ono što su doživjeli. Mislim da je to ono što je nadbiskup Hranić želio reći.
Da, tražila sam milost no, bivajući dio ove priča isprva nisam iskusila da je sve u vezi tog susreta mladih u Vukovaru bila milost. Ipak, uslišana mi je želja i bila sam oborena ni više ni manje nego na Ovčari. Većina mladih ostala je kod muzeja Ovčare no, mi smo se uputili do kraja groblja gdje smo bili obogaćeni šokantnim svjedočanstvom preživjela branitelja. Duh mi je želio da samo savijem koljena i mislim da sam tada izrekla jedan od najljepših Očenaša nakon dugo vremena, za sve nas i one koji su nam utrli ovaj put. Ubrala sam tri tratinčice u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i stavila na spomenik… Nije nedostajalo svjedočanstava niti u autobusu na putu prema Zagrebu, gdje su neki od članova s vozačem pričali o čudesima i vlastitom odnosu sa živim Kristom.
Zahvaljujući zaštiti sv. Josipa i našem vozaču zajednica je unatoč nemalim problemima na vrijeme krenula doma i sretno se vratila, čime je vozač zaslužio posebnu obradu pjesme “On je vladar svih vladara”, pjesme koja je nehotice postala prepoznatljiv znak cijelog putovanja, uz Aleluju sestara Kćeri Milosrđa.
Za kraj ostaje samo da se svatko preispita što je ponio kući s tog susreta. Ja nosim to da se u meni na posve nov način produbilo ono poznato: hoću li promjenu u svojoj sredini, hoću li sklad, mir i ljubav, hoću li poštovanje i razumijevanje, hoću li slobodu, poštenje… onda to isto prvo moram biti i ja sama, neumorni borac svjedočanstva!
Petra Hudoletnjak
